srijeda, 08.10.2008.
Ostani đubre do kraja
Koliko li je samo puta, kroz stisnutu vilicu i sužene vjeđe prepune suza, u glavi na sav glas pjevala ovu rečenicu... Nije ju zanimao ostatak teksta, uostalom, prilagođavala ga je ženskom vokalu. Koliko li je samo puta poželjela uzvratiti istom mjerom, odjenuti se, zgrabiti torbicu i ključeve u uštetati u pustu gradsku noć. I šetati, šetati, šetati do besvjesti. Nije razmišljala o tuđim strahovima tijekom takvih zamišljenih podviga, taman bi joj dobro naletio neki manijak i na ruku i na nogu i na glavu ako treba. Tada bi se osjećala moćnom, dovoljno moćnom da bez trunčice crvenila u obrazima i sumnje u držanju uđe sama u prvi kafić na koji naiđe otvoren u tim kasnim noćnim satima. Da naruči bocu žestokog zlatnog pića, nalakti se na šank i bjesno poruči potencijalnim pijanim zavodnicima kakav kalibar nosi. Mrzila je tu tišinu u stanu, mrzila je sat koji je bjesomučno otkucavao ka zori, mrzila je upaljen glupi televizor sa sladunjavim filmovima i serijama u kojima je sve bilo "da, draga... da, dragi...", šgrtula je zubima i stiskala pesnice i pokušavala zaustaviti suze koje se jednostavno nisu dale, i mrzila je sebe. Mrzila je što će se opet morati sklupčati na samom rubu velikog bračnog kreveta zamotana u jorgan, mrzila je što će se toliko čvrsto pripiti uz taj pokrivač da će opet zamišljati nečije tople ruke na svom tijelu. Mrzila je što će ga sutradan nači nokautiranog u dnevnom boravku koji će smrdjeti po alkoholnim isparavanjima iz njega. Mrzila je što će nekolicina kolega na poslu zamijetiti njezine podočnjake i ispijeno lice. Mrzila je što će dobivati njegove poruke "Gdje si, ljubavi? Niš mi se ne javljaš." Mrzila je što će se pognute glave vraćati kući kasno poslijepodne. Mrzila je što neće privuči ničiji blagonaklono upućen pogled. Mrzila je što će on biti preumoran da i ovu noć provede vani, do sutra, i što će na njegova pitanja "Šta ti je?" samo kratko promrsiti da je umorna samo da mu ne bi sasula u lice sve što misli o još jednoj ništa manje običnoj noći koju je provela.
Mrzila je nadasve što baš ona ne može biti to đubre kojega netko drugi drži na pijedestalu.
- 23:42 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
utorak, 07.10.2008.
Dobro jutro, zmaju!
Nikad se još na svom blogu nisam osvrtala na aktualne i druge ine događaje u našoj zemlji, već sam ga oblikovala prema svojim literarnim nadahnućima. Ali danas sam toliko frustrirana, a to me drži od sinoć, da ću ovaj put napraviti iznimku. Nisam stigla čitati tuđe komentare na sinoćnje događaje u Zagrebu, ali dat ću si truda jer mislim da imam ovdje dovoljno istomišljenika.
Moja današnja priča počinje ovako ( možda je i znate, pripada svijetu bajkovitih viceva) :
"Negdje daleko u nekoj zemlji živio je jedan strašan zmaj iza sedam gora i sedam mora, sedam dolina, i sedam rijeka, sedam brda i sedam šuma... I jednog dana zmaj se probudi i upita: Jebote, gdje ja to živim?!".
Dobro jutro, zmaju!
Da ne istresam sad sve frustracije i da uopće ne govorim o tome kako prezirem cijelu našu vrhušku što su se još jedanput digli brzopotezno na posao koji su već odavno trebali obavljati tek sad kada je dirnuto u nekoga iz njihove kompanije (što ne znači da ne suosjećam s roditeljima stradale djevojke, jer je svaka smrt djeteta velika žalost i gubitak za ovaj svijet), nadam se da ćete, dragi čitatelji, iz nastavka teksta shvatiti što mislim o svemu ovome. Ne želim govoriti samo o mafii, želim govoriti o nasilju i njegovu rješavanju na hrvatski način:
- Nakon smrti oca Zorana Dominija, nevine žrtve mafijaškog obračuna u središtu Zagreba 1999., ( ubojice nikad nisu ni otkriveni ni uhićeni) i majke Ankice, koja je prošlog tjedna umrla od plućne embolije, na skrbi malodobnih Marka i Lane Domini angažirali su se roditelji, škola i državne institucije (objavljeno 30.11.2004)
- ... budući da su i mediji i političari pune tri godine slijepo i gotovo euforično podržavali promašeni pravosudni projekt tzv. antimafijaških heroja, vrlo je teško iznenada priznati da su i sebe i hrvatsku javnost zavaravali senzacionalnom fikcijom. U konačnom rezultatu, “suđenje desetljeća” završilo je oslobađajućom presudom za Nikicu Jelavića, Zorana Pripuza i Ivicu Petrovića, ključnu trojku iz vrha navodne mafijaške piramide. Drugim riječima, sudsko vijeće odbacilo je, prije svega, tvrdnju da su njihovi međusobni odnosi izgrađeni po uzoru na talijansku Cosa nostru, a zatim i da su, kao drugo, zajedničkim snagama planirali i počinili tri atentata na Vjeku Sliška, te egzekucije još triju zagrebačkih kriminalaca Ivana Šakote, Željka Šobota i Shpejtima Taqija. (objavljeno 4.12.2002.)
- U Ulici Prilesje u Maksimiru, nepoznati je napadač upucao Puljanina Tripu Penovića (42) iz vatrenog oružja. Muškarac je vrlo brzo preminuo. "Šetali smo psa oko 22.20 sati. Čuli smo najmanje pet hitaca. Najprije smo pomislili da dopiru s obližnje streljane, no vidjevši ljude kako panično trče, znali smo da se nešto loše dogodilo. Na obližnjem autobusnom stajalištu vidjeli smo mlađeg muškarca kako leži sav u krvi - kazao nam je potreseni građanin. Policija je dojavu o mrtvom muškarcu od anonimnog građanina zaprimila sinoć oko 21.20 sati. Pretražili su teren u potrazi za napadačem za kojeg vjeruju da je pobjegao kroz Maksimirsku šumu. (objavljeno 30.06.2008.) - na svu sreću, nitko od prolaznika nije stradao
- Zagrebačka je policija objavila je fotorobot napadača na maturanta Grafičke škole Luku Ritza kojeg su 1. lipnja na Mostu Slobode pretukli nepoznati napadači dok je čekao autobus kojim se trebao vratiti kući u Dugave.
Prema opisu fotorobota, napadač je star oko 17 godina, visok 170 centimetara, ima svijetlu kosu dužine do jednog centimetra, lice mu je mršavo sa uvučenim obrazima i ima pravilan nos. Napadač je u noći napada bio obučen u narančastu majicu kratkih rukava te kratke hlače tamnije boje. Luka Ritz je preminuo od izljeva krvi u mozak deset dana nakon što su ga dvojica napadača brutalno pretukla zbog mobitela i nekoliko desetaka kuna. Prema riječima Pavla Babića, koji je napadnut kad i pokojni Luka, napad se dogodio kasno navečer, a napadači su se najprije udaljili, ali su se ubrzo vratili i pretukli ih. (objavljeno 19.06.2008 - netko zaista ne zna što je savjest)
- Čakovčanka se vozila s trogodišnjim djetetom kada je na nju iz BMW-a zapucao nepoznati napadač i zamalo je pogodio, a odmah zatim je i drugi napadač ispalio dva metka u blatobran auta. Glasnogovornik međimurske Policijske uprave Krunoslav Gosarić je konferenciji za novinare izvijestio o pokušaju ubojstva 36-godišnje Čakovčanke Nikoline Babić, potpredsjednice čakovečkog HDZ-a i direktorice tvrtke Pana, na koju je sinoć dva puta pucano. (objavljeno 05.05.2008.)
- JUČER je oko 20.30 sati, ispred osnovne škole na Meštrovićevom trgu u Novom Zagrebu, nepoznati počinitelj napao 14-godišnjaka i pritom ga teško ozlijedio, izvijestila je policija. Prema policijskom izvješću, napadač je 14-godišnjaka, koji je šetao sa svojim prijateljima, zatvorenim dlanom udario u lice, a nakon toga se udaljio s mjesta događaja u društvu još jedne nepoznate osobe. U Dječjoj bolnici u Klaićevoj ulici ustanovljeno je da je dječak teško ozlijeđen, odnosno da je zadobio prijelom nosne kosti s pomakom, navodi policija. Kriminalistička obrada je u tijeku. (objavljeno DANAS)
Ima toga još, ali želim ostati prisebna jer mi se svaki novim iščitavanjem ovakvih natpisa na internetu sve više grči želudac. Ipak, jedna posebna posveta ide kolegama. Moji drugi kolege, kolege profesori, doći će slijedeći put na red. Nisam vas zaboravila.
KRONOLOGIJA NAPADA NA NOVINARE I VLASNIKE MEDIJA U RH u razdoblju od 1992.- 2008. link na http://www.hnd.hr/novost.php?id=2030
- 13:40 -
petak, 26.09.2008.
Cijena intelektualca
Spoznao sam svoju ulogu u ovoj beskonačnoj priči.
Ja sam samo sakupljač bajki, pripovjedač koji ne smije učestvovati u njima,
prodavač svojih iluzija, meštar od srca kojim se drugi diče,
benzin za tuđi auto...
Samo promatrač vlastite predstave koja se otuđila,
samo čestica koju bezdan guta već na samom začeću...
I kad se zastor spusti, kreni dalje bez aplauza,
u pohabanom haljetku nade,
s okusom života koji ne klizi kroz grlo.
S papirom i olovkom kao jedinim svjetom moje duše,
kao jedinim svjedokom jednog nepostojanja ...
- 23:31 -
četvrtak, 25.09.2008.
DEMOKRACIJA
Sasvim je normalno bijen biti...
Izrastati iz saksije malograđana,
preživljavati pod čizmom egotriperskih megalomana,
životariti običnim životom ne upoznajući sebe,
da nam tko stigne organom pravi rupe u mozgu...
Sasvim je potrebno pregristi jezik u napadu svjesnosti...
Bunt bi mogao mehanizaciju pokvariti...
Razumnost i pravičnost od nikakve su koristi...
Bolujemo od obične smrtonosne bolesti
izdresirani za tišinu, poslušnost i povlačenje...
- 21:36 -
srijeda, 24.09.2008.
...jer mi užasno nedostaješ, sve više i više...
Misao ostaje...
Pitaš li se, prijatelju, gledajuć staze
kuda smo krenuli zatvorivši oči?
Dal' štuješ one što il' miluju il' gaze?
Dal' razmišljaš il' znaš gdje ćemo doći?
O noći, o noći pjanoj kad čula ne paze,
o noći, prijatelju, zabluda se toči.
Kome se ispovijedaš gledajuć put neba?
Pitaš li Boga ti pitaš tek sebe...
Možda za utjehu ta zabluda nam treba
slabost da liječiš mišlju da netko čuva tebe.
Nema tog, dragi, to beskraj tek vreba
da slomi te u gorčinu kad srce zazebe.
Poželiš li ikad na dijelu svog puta
zaustavit vrijeme na časak il' dva,
kad shvatiš da leti a srce tek luta
sred njegova krhka i goruća tla?
To nam je rođenjem nametnuta ruta
gdje rijetko istim putem nastavljaju dva.
Mi, prijatelju, što vječno kose prostiremo
na oblacima nekih zamišljenih visina,
iz istog vrela snova izviremo,
kročimo gluhi al' ozdravi nas vrlina.
Pred zadnji roptaj kroz vijeme pogledamo,
misao ostaje, nas guta tmina....
- 22:10 -
ponedjeljak, 22.09.2008.
Tamna strana noći
Nikad nisam volio odlaziti u taj kafić... ma koji kafić... bila je to rupa, smrdljiva rupetina... zvao sam je "dno dna". Ali, odlazio sam, barem povremeno, na poziv nekih dragih prijatelja koji su vjerojatno negdje duboko u svojoj nutrini skrivali neke vrlo mračne osobine za koje ja nisam znao. Jedino sam tako mogao objasniti njihovo učestalo boravljenje na tom mjestu u koje se, po meni, slio samo šljam, talog ovoga grada. Svaki put mi je iznova bilo vrlo teško pratiti razgovor mojih prijatelja, jer sam dobivao neki gnjusan poriv da upijam ama baš svaki detalj zbivanja oko sebe. A bilo ih je, o da, na pretek. I svaki sam put odlazio sam u svoju hladnu jazbinu s teškom mučninom u želucu koju nije uzrokovao alkohol, ali ju nije mogao niti ugasiti, s vrtlogom bolnih pitanja u glavi zbog kojih sam imao osjećaj da trenutačno ličim na onog gadnog lika iz Hellraisera. Do dan danas nisam uspio dokučiti te ljude, no konačno sam prestao s tim besmislenim pokušajima. Ipak, valjda zato što sam cijelim svojim bićem, do najmanje čestice i najveće dubine, ipak savjesno ljudsko biće, ponekad, na prepad navru ta sjećanja i pitanja... Kako mogu?...
..............................................................................................................................
Te je večeri rupetina bila krcata kao i uvijek. Prepoznavao sam lica stalnih gostiju i pozdravljao ih pokušavajući se probiti kroz tu masu pijanih, preglasnih i prevulgarnih spodoba dok su oko mene povremeno letile čaše i pivske boce. Osim konobarice koja mi je djelovala polupijano, što je značilo da se bliži ponoć, bile su tu još tri, četiri.... hmmmm... žene. Jednu sam poznavao bolje nego druge, i već sama njezina prisutnost stvorila je u meni neki osjećaj nelagode zbog kojeg sam požalio što sam uopće došao, nekako naslučujući da će se zbiti jedna od onih predstava na rubu pameti. Konačno sam se ipak provukao do stola na povišenom dijelu poda gdje je sjedila ekipa već vrlo dobro raspoložena.
- Pa jesi li se dovukao konačno? Ej, moraš ovo čuti, pišali smo se sad od smijeha, - počeo me izvještavati I.
- Doš'o je kod nas u firmu jedan novi, znaš, al' pravi Bosanđeros. Al' dobro, nek' je, samo mi nije jasno opet, kaže on da živi tu već15 godina, i ne mogu da shvatim da nije ama baš ništa od riječi naučio. Radimo ti mi na jednoj kući tu u nekom selu, i sad, izađe ti gazda te kuće van s kosilicom, stane, gleda nebo, pa gleda kosilicu, pa opet gore, vrti glavom i govori sam sebi "Ma, ne znan ko bin kosija ko ne bi. Triba poć u brajdu. Ma, anke ću kositi.", znaš. I sad, gleda ovaj novi njega, gleda, pa će "Šta ovaj priča?". A ja njemu "Ma kaže da ide kod Hanke kosit.". Gleda on mene, gleda starog, a stari upalio kosilicu i kosi oko kuće, pa će opet "A neće, vidiš da kosi ovdje". Mi smo popadali na guzice od smijeha.... ha-ha-ha-ha, - nastavili su se po tko zna koji put danas smijati na foru koja meni i nije bila toliko smiješna.
Čavrljanje i smijanje su se nastavili, a ja sam, kao i uvijek, tek neko vrijeme uspio biti potpuno prisutan tu za stolom. Koliko god sam im se želio apsolutno prepustiti, toliko me neki vrag vukao da očima šaram po ekipi koja se nalazila dužinom cijelog šanka, u kutevima i pred elektronskim pikadom. Ona riba koju sam poznavao više nego druge s još je jednom kolegicom igrala pikado protiv muškaraca koji su se glupavo smjehuljili i namigivali jedan drugome kada god bi se one postavile provokativno ispred njih gađajući metu. Igralo se u turu pića, toliko sam znao, a možda i više od tih muškaraca koji su se vjerojatno nadali noćas uvaliti još nešto osim pikado strelice u gumu. Jedino je to mogao biti razlog zašto bi si jedan bauštelac dozvolio spiskati teško zarađeni novac na skupe damske likere u jednoj ili dvije noći, novac koji njegova obitelj negdje u Bosni ili Slavoniji željno očekuje jer samo od toga i žive. O-ho! Jedan se već opako oblizuje i ljulja na nogama mjerkajući ju poluzatvorenih očiju. Heh, pomislih, sada postaje zanimljivo... Ne znam zašto, ali bit će da su razlog sve ove prazne pivske boce ispred mene, počeo sam u sebi odbrojavati sekunde kao pred lansiranje.
"Iiiiiiiiii, eto ga!", uskliknuh u sebi. Njegova ruka poletjela je prema njezinoj stražnjici, a njezina, sa samo tren zakašnjenja, prema njegovom obrazu. "Eh, stari moj, vidi se da si novi ovdje. A i tako te nitko ne bi uputio u pravila igre, jer ovdje svatko svakoga tolerira, a novajlija je jebena stranka. Ovdje učiš na vlastitoj koži. Jebiga, valjda nije i noćas toliko luda da ti pozove onog svog gorostasa da te isprebija samo zato da bi se ona dobro navlažila i s njim otišla na još jedan divlji seks koji će itekako ostaviti traga na njoj.". Ne, tu večer je ipak sve završilo na njezinim urlikanjima na tog jadnog sponzora. Odlučila je da ovaj put neće biti zvijezda večeri. Ma zapravo, prije bih rekao da je bila prisiljena na to. Vjerojatno je njezin jebač imao bračnih obaveza. Tek što je ova predstava završila, pogled mi je privuklo glasno ljubljenje, mumljanje i hihotanje za stolom do našeg. Uh! na ovo nikako nisam bio spreman. To je bilo previše čak i za ovu kaljužu. A o mom želudcu da i ne govorim. Valjda su i drugi skužili da se nešto zbiva usprkos glasnom zavijanju iz juke box-a, jer je odjednom sablasno zašutjela pozadina muzike. Svi smo buljili svako u svom filmu u trojac za stolom. Dva tipa koja sam također znao iz viđenja i jedna pohabana droljetina između njih dvojice. Oni su joj gnječili svaki po jednu sisu ispod lagane bluzice već dobrano otkopčane koja je prijetila da će svakog časa spuznit i s onoga malog dijela ramena za koji se još držala. Ljubili su je i lizali kako su gdje stigli, a ona se pijano glavom oslonila o zid i smješkala se. Našao sam se u jednoj od onih situacija kada ja crvenim od nelagode iako nemam razloga za to, pa sam se naglo opet okrenuo prema stolu i počeo povlačiti za rukav ostale da to isto učine. Tek tada sam skužio da se svi smiju, neki su zviždali, neki navijali, a neki su se vratili svojim pričama. Krajičkom oka vidio sam da joj jedan od njih zadiže suknju i diže joj nogu na stol. Nisam više mogao izdržati, morao sam izaći malo na čisti noćni zrak da dođem sebi i smirim želudac koji se već žestoko borio sam sa sobom.
I dok sam čučao uz zid kafića, čuo sam kraj sebe neko komešanje i šaputanje, a zatim i cviljenje. Podigao sam pogled i susreo četiri vlažna, razgoračena oka malenih dječaka u prnjama, musavih i prljavih. Nisam se mogao maknuti, nisam mogao ni progovoriti iako mi je kroz glavu zujalo bezbroj pitanja. Nešto veći dječak stiskao je uz sebe onog manjeg koji se svim silama trudio da ne zaplače. Činio mi se jako pospan i umoran i tek tada sam shvatio da je već oko pola dva ujutro, da je hladna noć i da oni nisu Romi iz susjedstva. Dok sam se polako uspravljao, veći dječak je, ne skidajući pogleda s mene, lagano krenuo unazad vukući mlađeg dječaka za sobom. Nekako sam mu se uspio nasmijati i on je naočigled odahnuo.
- Čiko, imate koju kunu? Molim vas... - prošaputao je.
- Jeste gladni? - upitao sam ga. Kimnuo je brzo nekoliko puta glavom.
- A gdje ćete si sada kupiti za jesti? Ništa ne radi.
- Pokucat ćemo onom čiki iz pekare, on radi, on nam uvijek nešto da - odgovorio je.
- Sigurno? Dobro, evo ti, - rekoh, izvadih novčanicu od 20 kuna iz džepa i dadoh mu je. Obojica su je gledali kao čudo neviđeno i odjednom mi se činilo da im nije toliko zima. Ili je to samo bila varka jer su se prestali grliti.
Nisam više mogao gledati te jadničke pa sam se vratio unutra u nadi da je predstava završila. Ali taman kad sam već bio nadomak stola, ugledao sam onu droljetinu kako s jednim od klijenata odlazi u mali smrdljivi wc, dok se drugi glupavo smješkao, trljao međunožje jednom rukom a drugom krenuo prema pivi na stolu. Rekao sam društvu da bi meni bilo dosta za večeras i da želim krenuti, ali oni su me zaustavljali da sjednem još malo da doispijemo piće i krenemo svi zajedno. Popustio sam ne razmišljajući više ni o čemu. Osjećao sam se tako umorno, ramena su mi bila teška kao da je neko spustio vreću krumpira od 15 kila preko njih i želio sam si malo olakšati nečim jačim. Naručio sam pelin a njima još jednu turu pića. Skužio sam da se prijašnja gužva itekako prorijedila, kao da su svi nekim čarobnim putem odjednom nezamijećeno nestali. Sad se lakše disalo i muzika je bila tiša. Konobarice više nije bilo, gazdarica je čistila šank od preostalih čaša i boca, a onda su se vrata otvorila. U prvi mah bilo mi je smiješno vidjeti teška vrata otvorena a nikoga nema na njima i nitko ne ulazi. Tek su nakon nekoliko trenutaka s kraja šanka provirile dvije male musave spodobe držeći se za ruke. Sada me mlađi dječak pogledao i nasmiješio mi se brzo se zatim okrenuvši prema starijem i zatukao glavu na njegova prsa. Veći se dječak propinjao na prste ne bi li vidio gazdaricu ali ona ga je već spazila.
- Šta radite vas dvojica ovdje u gluvo doba noći, jel'? - upitala je dubokim promuklim glasom.
- Izvinite, teta, ste vidjeli možda našu mamu? - rekao je dječak plaho.
Nije mi bilo jasno šta se zbiva. U prvi mah sam pomislio da se nisu možda izgubili i već sam počeo kuditi sebe zašto ih to nisam pitao vani. Možda su već mogli biti u svom toplom domu. U tom trenu otvorila su se vrata wc-a i ona droljetina je sva raščupana izašla van još uvijek zakopčavajući bluzu i smješkajući se. Ugledala je dječake, a ja sam već bio spreman dreknuti na nju da se gubi i ostavi ih na miru. Ali...
- Ej, a šta vas dvojica radite ovdje? Zašto ne spavate? - pitala ih je teturajući prema njima i namještajući kosu sporim, pijanim pokretima.
- Pa, nismo mogli spavati pa smo te došli tražiti,- odgovorio je veći dječak spuštene glave.
- Ajmo kući, - rekla je uhvativši ga za ramena i okrečući prema izlazu.
Bio sam brži. Bez ikakvog pozdrava društvu i gazdarici protutnjao sam kroz kafić prema vratima ne trudeći se niti da ih zatvorim. I jaknu sam zaboravio na stolici ali briga me. Da sam mogao, bio bih se skinuo gol i takav trčao kući, spalio bih bio odjeću koju sam imao na sebi da ne osjećam nikakve podsjetnike na tu večer. Ali nisam mogao. I još uvijek ne mogu pobjeći od ta četiri vlažna oka na musavom, uprljanom, mršavom licu, i od njihova pitanja "Ste vidjeli možda našu mamu?".
- 23:04 -
srijeda, 31.10.2007.
Straaašššnaa pričaaa....
Bilo je to 31.10. 1997. kada još nismo pravo ni znali što je to Noć vještica, iako smo doslovce gutali filmove tipa Halloween, Petak 13, Egzorcist, Zla smrt itd, itd. Moja frendica je tada vozila Suzuku Vitaru i voljele smo muškima na Lungo Mare pokazivati da nisu samo oni face. Ahhh, kako li su samo žviždali i dozivali nas... No, to nas nije zanimalo. Slušale smo U2 i pokazivale fakiće fakinima, a kada nam je to dosadilo, parkirale smo se na jedno osamljeno mjesto, sjele na stijene, promatrale mjesečinu na pučini i roštiljale.
- Danas je Noć vještica - kaže ona.
- A ha - odgovorim.
- Vjeruješ u duhove?
- Ne zajebavam se s takvim stvarima. Mislim da ih treba pustiti na miru.
- I ja to mislim, jer sam se jednom gadno opekla. Jednom kad su mi starci bili u Njemačkoj sam pozvala dečka i par frendova u stan i nekome je palo na pamet da prizivamo duhove. Sjeli smo za stol i počeli se zajebavati s čašom i slovima, znaš tu spiku? E, kad se čaša počela micati, krivili smo jedan drugoga da to radi i smijali se, sve dok se odjednom svijeće nisu pogasile i čaša se razbila o pod. Svi smo počeli vrištati pa sam brzo skočila i upalila svijetlo. Usrala sam se ko grlica.
- Pa dobro, kad ste svi skočili netko je povukao čašu za sobom.
- Da, samo što se nije ta čaša razbila nego jedna iz vitrine. Tu noć kad sam legla spavati tresla sam se od temperature i ništa mi nije pomagalo, cijelu noć nisam mogla spavati, bila sam sva u nekom bunilu, pa me dečko vozio na hitnu. Pregledali su me i nisu mogli uopće skužiti zašto mi je tako loše jer nisam imala ni upalu grla ni ništa. To je trajalo nekoliko dana i na kraju sam mami kad se vratila ispričala šta smo radili. Ona me odvela kod nekog popa koji je i mene i kuću vratio u normalu.
- Jebote, stvarno jezivo.
Kasnije smo nastavile pričati o dečkima, a kako sam ja tek bila izašla iz jedne duže veze, priznajmo, prve velike ljubavi, spopala me teška melankolija koju je još više produbljivala ganja i "With or without you".
- Di ćemo sad? - pita me ona.
- Ma, šta ja znam, vozi me doma.
- A jesi u kurcu. Ajmo na neki party!
- Stvarno mi se ne da, vozi me doma.
Kada smo stale ispred zgrade, uslijedio je najstrašniji trenutak te večeri. Navikla da me dečko tako dovozi doma i u mislima boraveći u autu s njim, automatski sam se nagnula prema njoj kao što bih se nagnula prema njemu da ga poljubim za laku noć. Dođem joj do usana, shvatim što radim i smrznem se. Ona se odmakne skroz do prozora i frapirano gleda u mene a ja se ne mogu ni pomaknuti.
- Kh, kh, šta radiš? - upita me zbunjeno
- Jesi ti to mene htjela poljubiti možda? - i pukne se smijati. Konačno se odledim i vraćam se u naslon suvozačevog sjedišta.
- Ne mogu vjerovati! Kako si zabrijala! - smijala se i dalje grohotom.
- Šuti. Da ovo nikome nisi rekla. - odbrusim i izletim iz auta. Ona otvori prozor i poviče za mnom:
- Ej, nisi me poljubila za laku noć, neću moći spavati! Ha-ha-ha-ha!
- 23:55 -
